Dvadeseta redovna sjednica Izvršnog odbora Medžlisa Islamske zajednice Zvornik je održana u srijedu 20. maja 2009. godine. Ašere je proučio Nurija ef. Čikarić. Sjednicu otvorio predsjednik Mustafa Muharemović.
All Stories
S dubokim bolom i tugom obavještavamo rodbinu, komšije i prijatelje da je naš dragi:
Jusić Mehmed
U okviru obilježavanja Dana džamija imami Medžlisa Islamske zajednice Tuzla su posjetili Medžlis islamske zajednice Zvornik. Predsjednik Medžlisa Hasan ef. Spahić i glavni imam mr. Amir ef. Karić sa imamima su bili gosti imama našeg medžlisa u četvrtak 14. maja 2009. godine.
U ponedjeljak (dan posta) 21. zul-ka'de 1414. h.g. (02.05.1994. god.) na kladanjskom ratištu, kao šehid, svom Rabbu je otišao mudžahid Šejh H. Mehmed-ef. Hafizović, rahmetullahi alejhi rahmeten vasiaten.
Mehmed-efendija je rođen 1957. godine u selu Potočari, opština Srebrenica. Tu u Srebrenici završio je osnovnu školu, nakon koje se upisao na Gazi Husrev-begovu medresu u Sarajevu, koju završava školske 1977/78. godine.
Nakon odsluženja armije počeo je svoj rad kao imam, hatib i mualim u Malom Zvorniku, gdje ga je zatekao rat. Više od mjesec dana ostao je sa svojim džematom, ili bar onim što je od tog džemata ostalo, u Malom Zvorniku, pod izuzetno teškim uslovima. Kada je postalo već nepodnošljivo i kada je zaprijetila opasnost direktno po njegov život i život njegove porodice, uz Allahovu pomoć, među posljednjima iz džemata uspijeva se, preko Srbije, prebaciti u Mađarsku, a odatle, nakon kratkog vremena, prelazi u Hrvatsku. Mehmed-efendija se u Hrvatskoj angažovao na radu sa muhadžirima redovno održavajući vezu sa Bosnom.
Kada su se za to stekli potrebni uslovi vratio se u Bosnu i uključio u redove Armije BiH, u Prvu podrinjsku muslimansku brigadu. U sklopu te brigade ubrzo će osnovati jedinicu mudžahida pod nazivom „Šejh Hasan Kaimi“. Kao emira pomenute jedinice suđeni čas ga sustiže za vrijeme jedne od akcija njegove jedinice na prvoj borbenoj liniji.
Mehmed-efendija se vrlo rano počeo interesovati za tesavvuf. Kao učenik Gazi Husrev-begove medrese često je posjećivao tekije, derviške halke i vodio duge razgovore sa poznavaocima tesavvufa kakav je Šejh H. Hafiz Mustafa-ef. Mujić iz Paleža kod Kiseljaka, koji je kao muhadžir svoj smrtni čas dočekao u Visokom. Kao H. Hafizov murid Mehmed-efendija je brzo napredovao iz stupnja u stupanj dok nije dostigao sposobnost da sam vodi i podučava svoje vlastite učenike.
Cijeli period svog rada u Malom zvorniku Šejh H. Mehmed-efendija je proveo u neumornom nastojanju da sjeme Dina, a time i tesavvufa, posije u što više mladih srca, što mu je, uz Allahovu pomoć, jako dobro uspijevalo.
Kao šejh nakšibendijskog tarikata rahmetli Šejh H. Mehmed-efendija se odlikovao nizom svojstava koja su ga, kao ličnost od tesavvufa, vidno krasila. Uvijek je bio vedra i nasmijana lica. S tim izrazom se upoznavao s ljudima, takav je s njima vodio plodonosne razgovore, a sa osmijehom se i rastajao. Vedrog lica je spušten u svoj kabur, a takvog će, vjerujemo, i pred Rabba izaći. Ta vedrina je plijenila ljude i ostavljala kod njih prijatan osjećaj.
Njegovi dugi dersovi okupljenim učenicima kao i savjeti pojedinim njegovim muridima, bili su obavezno protkani Kur'anom i Hadisom, kao i velikim brojem hikaja iz života sufijskih velikana. Oni kojima se obraćao pomno su ga slušali jer je birao slatke riječi koje bi se urezale duboko u srce i dušu onih koji bi ga slušali.
Znao je rahmetli Šejh da u intimnim razgovorima sa svojim muridima očinski sasluša sve njihove probleme, bez obzira o kojoj vrsti problema se radilo i sve svoje mogućnosti bi koristio da otkloni eventualne teškoće na koje bi oni nailazili. To je stvaralo obostrano povjerenje i produbljivalo čvrstinu veze njega s njima i njih s njim.
Šejh H. Mehmed-efendijaje bio dosljedan učenju o tesavvufu kojem ga je podučavao njegov šejh i to je učenje i teoretski i praktično prenosio na svoje muride.
Ono što bi se kao specifično u ovom pogledu moglo podvući i istaći je činjenica da je rahmetli Šejh H. Mehmed-efendija nastojao, postepeno, kod svojih derviša da odstranjuje određene postupke koji nisu dio izvornog tesavvufa. U njegovoj halki nije se činio idžra'. Pred izbijanje rata jedno vrijeme je bio dokinuo kijam zikr, a iz upotrebe pri zikru isključio def i kudum.
Ovaj njegov nijjet je od izuzetne važnosti i kao nastojanje zaslužuje da bude nastavljeno i dovedeno do kraja...
* * *
Dovršavajući, 2003. godine, svoj prijevod knjige čuvenog autora Seida Havve Naš duhovni odgoj, napisao sam: „Prve dublje informacije o sufizmu sam dobio od rahmetli Mehmed-efendije Hafizovića, šejha nakšibendijskog sufijskog reda, šehida koji je i svojom smrću posvjedočio tevhid. Prijevod ove knjige posvećujem njemu. Osjećam da je to najmanje što mogu učiniti, kao izraz svoje zahvalnosti njemu, uz dovu Rabbu Dragom da ga obraduje Svojim rahmetom...“ (Znam da su mu knjige posvećivali još neki ljudi: R. Jahić, I. Taljić...)
Evo, pet godina kasnije, u rukama držim knjigu, monografiju o Šejhu i imam isti osjećaj – zahvalnost na brižljivo podijeljenim informacija o duhovnim putevima koji vode najdragocjenijoj vrijednosti svih svjetova – Rabbovoj blizini. Knjiga je dovršena. Ukupni njen sadržaj i mene vraća u vrijeme mog nešto dubljeg upoznavanja sa rahmetli Šejhom. Ne želim ponavljati ono što su mnogi u ovoj knjizi kazali o njemu, a slažem se da ima jako mnogo zajedničkih dojmova koje i sam dijelim s njima. Moja je želja da na ovom mjestu, a prije nego kažem nešto više o nastanku i sadržaju ove knjige, istaknem ono što drugi o Šejhu nisu dotakli u svojim sjećanjima.
Mnogi su stekli dojam, ili su pretpostavljali, da rahmetli Šejh nije mnogo čitao. Ovaj dojam je pogrešan. Prilikom svojih druženja sa vlastitim učiteljem rahmetli h. hfz. Mustafa-efendijom Mujićem, šejhom s Paleža kod Kiseljaka, „prelazio“ je temeljne kitabe iz kojih je i sam šejh s Paleža crpio svoja znanja o duhovnim stazama sreće. Osim toga, njegova redovna druženja sa mubarek Gazalijinim Ihjaom, o čemu svjedoče citati u dersovima, dodatno potvrđuju da je rahmetli Šejh, osim redovnog učenja i čitanja Kur'ana, rado posezao za temeljnom literaturom o tesavvufu.
Šejhova rječitost plod je, prije svega drugog, Allahovog dara, datog mu od Onoga Kojega je volio više od cijelog svijeta. On taj svoj ašk nikada nije krio. I da je htio nije mogao. Sam je iz njega izbijao. Čak i kad spava. Svjedok sam, iz našeg druženja jednog ramazana u itikafu gornjotuzlanske Čaršijske džamije, da je i spavajući tiho zikrio: „Allah, Allah,...“ Međutim, želim istaći da je taj dar od Boga, bogatu rječitost, brižljivo njegovao družeći se sa jakom literaturom iz oblasti sufizma.
Nekome se može učiniti da je činjenica spoja imama i šejha u njegovom slučaju usputna. To promiče nekako nezapaženo, a smatram da je jako bitno. Sve je manje imama koji se obogaćuju tesavvufskim iskustvima, kao da sve više zaboravljaju podatak da je u kompleksu Gazi Husrev-begove medrese, uz prostorije za učenje bio i Hanikah (boravište šejhova i derviša), a da je veliki broj čuvenih alima ovog podneblja istovremeno pripadao nekom od derviških redova i u svom radu koristio duhovna bogatstva koja iz sebe nudi islamska duhovnost.
Meni je Šejh bio drag upravo zbog toga. Bilo je i drugih šejhova od kojih sam mogao dobiti potrebna znanja o tesavvufu, ili s njima zajedno prolaziti neka duhovna iskustva, ali ja sam baš u njemu prepoznao onaj sretni spoj medrese i tekije, a u njegovom učitelju Šejh Hadži-hafizu (kako su zvali Mustafa-efendiju Mujića) osobu kakvih danas, na našu žalost, više nema – alim i šejh starog kova. Eto to je mene, pored mnogo čega drugoga, uz šejh Mehmeda držalo petnaestak godina.
Kada se hadžija Edib Kravić pojavio sa idejom da obilje materijala pohranjenog u sjećanjima ljudi koji pamte Šejha, na video i audio zapisima širom Bosne pa i svijeta, u bilješkama s njegovih dersova, u njegovoj ličnoj porodičnoj arhivi, itd., prikupimo na jedno mjesto, obradimo i pokušamo ponuditi u vidu monografije, činilo mi se da je grehota takvu ideju ne realizovati. Njegovoj volji dodao sam informaciju da je dio tog posla već uradila Nakšibendijska tekija „Šejh Mehmed-ef. Hafizović“ iz Olova, i rad na knjizi je započet.
Najveći dio posla oko prikupljanja građe, svojom ljubavlju i upornošću, obavio je hadžija Edib. Bilo je mnogo sirovog materijala na audio i video zapisima koje je trebalo prenijeti na papir i u tome su mu pomogli mnogi mladi ljudi koji su prepoznali vrijednost ovog projekta i osjetili da je čast biti dio njega. Izdvojeni su novinski članci i obavljeni kontakti sa brojnim poznavaocima bilo koje sfere Šejhovog života a koji su spremni pretočiti svoje informacije u formu zabilježenog sjećanja.
Moj skromni zadatak je bio da sve materijale pregledam, ispravim, obradim, i složim u formu koju imamo pred sobom. Činilo nam se da konačni izgled treba da vidi više ljudi tako da smo sačekali da materijale pročitaju šejh Nijaz Džindo i prof. dr. Rešid Hafizović, te daju svoje primjedbe na to.
U materijalima smo imali nejasnih mjesta, mjesta koja se ponavljaju, formulacija u sjećanjima koje ne bi bilo umjesno staviti u ovu knjigu, i sl., tako da smo zadržali pravo da pri obradi materijala neke dijelove izostavimo. Nadamo se da nam to neće biti uzeto za zlo.
Knjiga, osim uvodnog teksta i opisa Šejhove dženaze, sadrži još:
a) sjećanja
b) riječ imama i šejha
c) priloge.
Činilo nam se umjesnim da sjećanja ljudi koji pamte Šejha poredamo po periodu Šejhovog života koji tretiraju. To su osvrti na različite prilike u kojima su njegovi bliski rođaci, učenici, prijatelji i poznanici istakli ono čega se u susretima sa Šejhom najupečatljivije sjećaju.
Drugi dio knjige je ispunjen Šejhovim dersovima održanim u raznim prilikama i različite su prirode. Ima tu hutbi, vazova, predavanja sa tribina, ima dersova. Poredali smo ih redom kojim su se dogodili. Za većinu obraćanja smo uspjeli utvrditi vrijeme i mjesto održavanja, pa smo to i naznačili na kraju teksta. Naslove smo davali sami, shodno tematici koju ders obrađuje.
Pošto je Šejh imao ubičaj da većinu svojih obraćanja započinje identičnim riječima, te smo riječi stavili na početak svih tekstova ove vrste.
Prilikom prikupljanja materijala došli smo do vrijednih fotograija i dokumenata. Jedan broj njih smo stavili u priloge a većinu smo smjestili uz tekst kojem odgovaraju.
Za ovu priliku, iz sadržaja knjige bih izdvojio neke Šejhove misli o tesavvufu i njegovoj gorljivoj želji da se on širi u svojoj autentičnoj formi. Odlomci su preuzeti iz različitih dijelova knjige a ne s jednog mjesta. Mehmed-ef. kaže:
„* Tesavvuf - to je širok, izuzetno širok pojam, i treba o njemu godinama učiti i studirati. Jedna od definicija tesavvufa jeste – da je to studij o samome sebi u sebi, odnosno vaspitanje sebe u sebi, i čišćenje svoga srca, za svoga Uzvišenoga Hakka, svoga Allaha dragoga, jer je srce mjesto manifestacije Uzvišenoga Boga, po riječima Alejhisselama, s.a.v.s. - da je mu'minsko srce Allahova kuća.
* S obzirom da imamo osnovnu, srednju i visoku školu, naravno da imamo, shodno tome, i učenike, učitelje, nastavnike, profesore i tomu slično. Tako je i u tesavvufu.
* Prema tome valja u prvom razredu savladat gradivo koje je predviđeno za prvi razred... Tako je i u tesavvufu. Treba da se savlada prvi razred. Najteži razred je taj. On počinje od odstranjivanja hajvanluka, svih negativnosti. Najteži razred u tesavvufu, odnosno u dinu, je taj. Od dvanaest razreda koliko ih ima, dvanaest mekama duše, taj prvi razred je najteži i ljudi se u njemu zadržavaju najduže, a neki nikad ne završe. Ostanu u njemu.
* Kod muslimana je nužno posjedovati edeb, dinsku kulturu, gdje se pita za dopuštenje od onih koji te vode kroz ovaj dunjalčki život, pa ko upita svog muršida za neki svoj posao i on mu dozvoli, i učini mu hajr dovu, na tu dovu i meleki aminaju. Nasuprot tome, ako se nešto naredi pa se postupi suprotno od toga, neka se dobro pripazi onaj ko uradi ono što nije trebao uraditi jer će ga snaći ono što ne bi želio da ga snađe. To je izreka jednog od naših šejhova, pa je, po tesavvufu, obaveza postupati tačno onako kako se naredi.
* Jedino se disciplinom, vaspitanjem sebe, terbijjei-nefsom, ličnom disciplinom nad samim sobom može dospjeti do deredža. Zato je u tesavvufu prvi šart upravo - vaspitanje sebe u sebi, odgoj sebe u sebi.
* Mnogi u tesavvufu ne polože taj prvi sufijski, tesavvufski, derviški šart i ostanu izvan njega, ne mogu dalje. Šart je jasan, brate dragi, ali je za neke težak. Svaka pilula, svaki lijek koji dobro koristi za određenu bolest je vrlo gorak, ali gutat ga je, da bi, bi iznillahi te'ala, preko njega došao derman – lijek.
* Vidimo da je nužno govoriti o školovanju srca svoga, a to se u tesavvufu zove – tasfijei-kalb. Školovanje srca je njegovo čišćenje i glačanje, kako bi predstava o Uzvišenom Allahu bila potpuna i tačna. Onog trenutka kada srcem saznamo za Allaha, dž.š., prihvatimo Ga, povjerujemo Mu, prekidamo poslovanje sa đavolom i spašavamo se zablude, razvrata i harama, u koji je zapao evropski neislamizirani razum.
* Tesavvuf je zaista jedno visoko školstvo u islamu, jedna visoka disciplina u vjeri islamu. Kada govorimo o tesavvufu, molim vas poštedite me onih nedostataka u tesavvufu, jer ja se time ne bavim i ne želim da se ni jedan mu'min, odnosno moj učenik, time bavi. Tome ne učimo svoje sljedbenike, nikakvim manjkavostima, nedostacima, nego učimo kristalnom tesavvufu, kristalnoj misli o islamu, a tesavvuf, po nama, jeste - da je to šerijat kakav su Alejhisselam i njegovi ashabi praktikovali. Ne moj i tvoj šerijat, kakav tebi i meni odgovara, već čisti tesavvuf. Eto tako mi nastojimo da tu misao prenosimo.
Tesavvuf itekako u tome vodi računa o svojim sljedbenicima... Mi znamo da ima nastranosti i ove i one vrste, međutim, kad mi, (ovdje) u Bosni, govorimo o tesavvufu, govorimo o njegovoj čistoj izvornoj misli i možemo vam reći da skoro ni jedna zemlja, pa ni arapski svijet nema čistu tesavvufsku misao kao što se uspjelo u Bosni očuvati...
* Govorim o ehli-tesavvufu, ne govorim o sektama, jer nas to ne zanima i ne želimo se time baviti. Ni ja ni moji učenici. Želimo poštediti svakoga takve rabote. Alejhisselam je sunce dina uzvišenoga. Poslije Alejhisselama ashabi su zasigurno nastavili živjeti ashabskim životom.
* Sufija u islamu nikako drugačije ne može živjeti, jer bez šerijata nema tarikata. Nema tesavvufa bez originalnog Pejgamberovog, s.a.v.s., šerijata.
Želimo da slijedimo i kažemo da smo umet Alejhisselamov. Međutim, varamo se i zavaravamo. Ne voli Alejhisselama niko ko živi drugačije nego što je to njegov put, njegova staza, njegova džada. Laže i vara se onaj koji kaže da voli Muhammeda, s.a.v.s., a živi u zlu i nemoralu, u birtiji i kafani provodi dragocjeno vrijeme koje se ničim ne može zamijeniti. Tesavvuf od svog sljedbenika traži da itekako vodi računa u šta troši svaki trenutak, jer će za to biti pitan.
* Tesavvuf, o kojem ovdje večeras govorimo, itekako traži od svakog svoga sljedbenika da poznaje Kur'ani-kerim, hadisi-šerif, islamski akaid, fikh i islamsko šerijatsko pravo. Jer, to je ono iz čega se kristalizira islamska tesavvufska misao.
* Ne mogu se stvari iz jednog tarikata prenositi u drugi tarikat. Istina je da su svih dvanaest ehli tarikatskih pravaca, derviških redova, hakk, istina, ali svaki ima svoj usul, svoga pira, svoga učitelja, svoga muršida i svoj usul. I ne može se iz usula u usul prelaziti, isto ko što se ne mogu stvari iz mezheba u mezheb prenositi i uzimati. To su, prvi znaci zablude - kada se iz mezheba u mezheb počnu stvari prenositi. Prvi znaci zablude u tarikatu, u tesavvufu jesu, isto tako, kada se počne iz jednog tarikata, iz jednoga usula izlaziti i uzimati propisi i pravila drugog tarikata, drugog usula.
Zato, radite na čistoti izvornog tesavvufa, ..., pogotovu što je čistota Dina, islama, sama po sebi takva. I čistota islamskog tarikata mora se očuvati. Islam, dini-islam, nije folklor. Isto tako islamski tesavvuf, nije folklor. I zato, u tom pogledu ukoliko ne budete svjesni, i u tome pravcu, ukoliko se budu idalje miješale stvari iz usula u usul, ići ćete iz težeg u teži problem. Nećete imati duhovnu jačinu. Puno što-šta se u posljednje, novije vrijeme, događa - pa i kod nas se u tesavvufu, mnoge stvari su se počele miješati, zapravo počeo se, u posljednje vrijeme i kod nas, od tesavvufa praviti uglavnom folklor, pa na žalost i u samom zikru. Toga moramo biti svjesni, da naš uzvišeni Din, naš islam, naš tarik, tarikat, tarikatski usul, nije folklor i nisu igre i igrarije. Jačina našega tesavvufa jeste upravo u izvornoj čistoti.
Zato vodite računa, nemojte praviti folklorne grupe umjesto zikra i na zikrovima. To je ono što nikako ne pripada našemu tesavvufu, niti jednome tesavvufu u cjelini, ako hoćemo sagledati i gledati, a ne, posebice ne, našemu tarikatu, našem nakšibenijskome usulu.“
Tako je govorio šejh Mehmed-efendija.
Ova knjiga nije savršena, a nije ni konačna. Bilo bi veoma korisno ako oni koji je budu, ako Bog da, čitali pa primijete određene nedostatke nama, na adekvatan način, na njih ukažu, a ako posjeduju još materijala da nam ih dostave, kako bi u nekom narednom izdanju bili pridodati knjizi.
Zahvalu upućujemo Uzvišenom Allahu Koji nam je dao snage da napravimo ovaj rad. Zahvaljujemo se svima koji su na bilo koji način doprinijeli da se ova knjiga nađe u rukama čitalaca. Allaha molimo da ih sve nagradi iz Svoje neizmjerne hazne a našeg rahmetli Šejha obraduje Svojim zadovoljstvom i blizinom za kojom je toliko žudio.
Tuzla, 28.2.2009. godine
Zagreb, 30.4.2009. godine Dr. Sead Seljubac
Džemat Grbavci 1992. godine bio je veliko stratište bošnjaka na opoštini Zvornik i Bosni i Hercegovini. Porodice stradalih su izgradile šehidsko spomen obilježje i na sedemnaestu godišnjicu zločina 23. maja 2009. će biti otkriveno.
U Islamskom centru u Zvorniku dana 13. maja 2009. je održan sastanak Organizacionog odbora za obavljanje kolektivne dženaze u Memićima i obilježavanje godišnjice stradanja na području opštine Zvornik. Dženaza će biti obavljena 01. juna 2009. godine u Memićima nakon podne-namaza.
Prepuna sala Islamskog centara u Zvorniku je bio mjesto javne tribine o aktuelnim političkim pitanjima u Bosni i Hercegovini. Organizator Udruženje dobitnika Zlatnog ljiljana Zvornik je upriličio gostovanje podpredsjednika SDA i zastupnika u parlamentarnoj skupštini Bosne i Hercegovine Bakira Izetbegovića.
S dubokim bolom i tugom obavještavamo rodbinu komšije i prijatelje da je naš dragi
Hadžiefendić (Ibrahima) Jakup
| | |
| Perfektan, tj, savršen imam, naprosto ne postoji. Jer, oni koji ga pripremaju, također, su nesavršeni. Na čemu bi, pri pripremanju imama - hatiba, trebalo biti težište? Na znanju iz tumačenja Kur'ana, hadisa, na modernim interpretacijama, klasičnim disciplinama, na duhovnom profilu, imametskim vještinama, formiranju karaktera, razvijanju oratorskih sposobnosti? Kako će medresa ili viša srodna obrazovna institucija na najbolji način iskoristiti vrijeme koje kandidati provode u njima, najmanje zavisi od kandidata samih. Za većinu njih rješenje je da se kandidatu ponudi od svega spomenutog ponešto. A možda je dobro da se kandidatu jasno dadne do znanja da znanje nije samo sebi svrha, da se u školama obavlja školovanje, i da sticanje obrazovanja tek treba da uslijedi. Neko je nekada rekao otprilike ovo: "Sada kada sam završio školovanje, mogu se posvetiti obrazovanju." Ja bih, malo u šali, malo u zbilji, ponudio ovakav opis savršenog imama. Teoretski bi svaki džemat poželio imati takvog kandidata. "Da nije stariji od 26 godina i da ima 30 godina radnog iskustva. Da je odlučan lider i da slijedi volju svoga dzemata. Da sluša Rijaset i da je lojalan Džamijskom odboru, muftiji i glavnom imamu. Da je visok, nizak, mršav, punačak, da je, naravno, zgodan i privlačan, sa jednim plavim okom, a sa drugim smeđe boje. Da mu je kosa na razdjeljak, da je počešljan i da uvijek na glavi ima ili ahmediju ili barem francuzicu. Zatim, da je briljantan svjetovni intelektualac i produhovljen teolog, ponizan sugovornik, vatren predavač i da ima lijep glas. Da ima velike ambicije u radu sa omladinom i da istovremeno sve svoje vrijeme provodi sa starijim džematlijama. Da dnevno telefonom pozove barem 15 članova džemata, da neke po potrebi posjeti i da je u narodu stalno prisutan radi da've. Isto tako, potrebno je da ima mobilni i da je uvijek u kancelariji u slučaju da neko iznenada dođe da posjeti džamiju ili da se učlani..." Jasno Vam je šta želim reći. U radu sa imamima kao glavni imam, opazio sam da najbolji imami nisu uvijek žive enciklopedije vjerskog znanja, prije su to ličnosti snažnog morala, prefinjenog karaktera i smisla za komunikaciju. Greška, a možda i grijeh je kada islamski edukatori misle da će duhovna dimenzija biti upotpunjena sama od sebe tokom sticanja znanja. Mnogi talentirani učenici i studenti, željom nastavnika, postanu u tolikoj mjeri preokupirani akademskim uspjehom da im i ono malo duhovnosti stečene kod kuće počinje vidno slabiti. Znanja o vjeri bez duhovne komponente su najgore vrste znanja. Zato je Gazi Husrev-beg bio u pravu kada je, kako se navodi, naložio da se u njegovoj medresi ima obaviti zajednički zikir jednom sedmično. I ne samo to, to što je pored medrese sagardio hanikah, najbolje govori koliko je veliki dobrotvor vodio računa o duhovnoj komponenti. A i sam je bio tarikatski orijentiran. Nije onda neobično što je iza sebe ostavio tolike hajrate, koji se i dan-danas koriste. Osim hanikaha. On se ne koristi u svrhu za koju je namijenjen. A njegova halvetijska tekija, koliko mi je poznato, pretvorena je u Areoplan kafanu. Ispada da se više ne koristi upravo ono što formira duhovni profil kandidata. Medresa i FIN ne treba da oštre samo intelektualni um. Ako se, usto, studenti ne budu učili da žive vjerno i da svoj identitet traže u Poslaniku i njegovoj misiji, uzalud će biti sva stečena znanja. A to neće biti moguće bez duhovnog razvoja ličnosti. A njega opet neće biti bez duhovnog mentora. Nije džaba rečeno da je kod svršenika medrese najteže pobijediti kruti racionalizam. Tako je bilo kada sam ja bio učenik medrese. Možda se je u ovih 30 godina stanje popravilo. Ako imam ne pokazuje psihičku stabilnost i duhovnu zrelost, džematlije će to brzo otkriti i dolazak u džamiju čitavih porodica, i ako se održi, biće na granici formalnog.
Jesmo li blizu kraja svijeta, je li Sudnji dan tu pred nama? Ovako me je putem emaila nedavno upitao jedan moj džematlija? A ovako sam mu putem emaila odgovorio. "Pokušaću Ti odgovoriti na način kako je nas Poslanik a.s. odgovorio jednom beduinu, koji je došao za vrijeme džuma-namaza, stao na džamijska vrata i i podviknuo: -Kada će biti Sudnji dan, Muhammede? Mene, evo, do danas još niko ne upita kada će biti Sudnji dan. Ovaj beduin je bolji od nas. Ko danas razmišlja o Sudnjem danu? Sva se priča svodi na ono što smo kupili, pojeli, obukli i sl. Poslanik a.s. nije odmah odgovorio. Beduin je ponovio pitanje. Zatim je i po treći put upitao. Potom se pojavio melek Džebrail i kazao: - Odgovori mu! Poslanik a.s. se potom obratio beduinu: -Šta si pripremio za taj dan? I mi treba da se zapitamo šta smo za taj dan pripremili. Beduin, koji je iz pustinje stigao i bos i neodjeven i usto neobrazovan odgovara kratko i jasno: - Ljubav prema Tebi, Muhamede, meni je dosta. Ovaj beduin nije znao čak kako ni namaz da obavi, te je s praga džamijskoga pitao. Potom će h. Ebu Bekr upitati: - Šta je ovo, ja Resulallah? A Poslanik će odgovoriti: - Osoba će biti proživljena sa onim koga je voljela. Šta učimo iz ovog razgovora? Učimo da nam je farz voljeti Poslanika a.s. više od vlastite djece, žene, muža, brata, sestre... Ko može danas u našim džematima reći da voli Poslanika više od djece. I sam sebe pitam: - Volim li Poslanika a.s više od svojih kćerki, žene, unuka, zeta...? Ali, ja barem znam neke mubarek ljude koji Poslanika vole više od svega na svijetu. Takve ljude treba upoznati i njih slijediti. Ne recite da takvi ne postoje danas. Evlije - Allahovi štićenici, uvijek su postojali i danas su tu među nama, samo ih treba otkriti. Zamolimo Svevišnjeg da pronađemo Njegove prijatelje, da ih upoznamo, slijedimo i od njih učimo na putu do cilja. Da i mi budemo jedni od iskrenih robova, da oćutimo miris i osjetimo ljubav prema Poslaniku a.s. kako bismo zaslužili njegovo zauzimanje (šefa'at) na Sudnjem danu." Ako naš imam - efendija bude na nižem nivou od ovog beduina, onda nas ne treba iznenaditi ako u svom radu ne bude uspješan, jer imamski je poziv prije svega misija, koju mi samo nastavljamo, a započeo ju je upravo naš voljeni Poslanik a.s. Imamska služba jeste naporna i odgovorna, ali je i najčasnija. Imam je u poslaničkoj misiji.
Kakve hutbe slušamo? Jedan od razloga zašto u džamijama širom BiH i dijaspori džematlije izlaze poslije farz-namaza može ležati i u činjenici da jedva čekaju da iskoče iz džamijskoga prostora poslije hutbe koja ih nije dirnula, oduševila niti zaintrigirala. Kako može impresionirati nekoga imam-hatib koji je lišen razvijenog vjerskog impulsa. Prije izvjesnog vremena obratio mi se jedan džematlija, vozač kamiona, i evo kako je tekao razgovor: Jesi li ti glavni imam? Da, jesam! Možeš li im prenijeti nešto od mene? Kome? Pa svojim imamima! Kaži! Reci svojim imamima da me petkom na džumama za vrijeme hutbe ne omalovažavaju i da se prema meni počnu odnositi ozbiljno. Da krenemo sa pretpostavkom da je ovaj džematlija u pravu. Ako je u pravu, onda imami zaista moraju znati šta je to što džematlija želi čuti petkom. Zahtjev je da imam zna šta je to što našeg džematliju interesira pa da kur'anske poruke ‘navodi' na te teme, a ne da vazi o onom što njega lično kao imama zanima. Moja analiza Poslanikovih hutbi i njegove retorike sugerira tri stvari na koje imami trebaju obratiti pažnju, ne da bi bili impresivniji, već zanimljiviji i uvjerljiviji. Njaveći je problem što su mnogi imami opčinjeni željom da džematliju trenutno impresioniraju. Prije svega, naše hutbe moraju biti kazivane u formi dijaloga. Tokom pripremanja za slijedeću hutbu uvijek moramo imati na umu ono što naš džematlija očekuje da čuje i da mu se posvetimo ozbiljno. Da retorički postavljamo njegova pitanja, njegove probleme, dileme, brige i sl. Drugo, naš je primjer naš Poslanik a.s. u svemu pa i u držanju hutbe. On se nije ustručavao da bude posve jasan, direktan i jezgrovit, čak i onda kada je ovakav način govora mogao nekoga od prisutnih prozvati. Nije mu želja bila da džematliju proziva, ali ako se je neko osjetio prozvanim nakon što mu je istina bila saopćena, vrijedilo je. Ukratko, treba da nam je važnije da ne povrijedimo Kur'an, nego da ne povrijedimo ljude. I treće, način na koji je Poslanik a.s. držao hutbu bio je neponovljiv. Upotrebljavao je gotovo sve stilske figure koje oratora čine da ga se mora slušati: hiperbola, metafora, alegorija, parabola, čak i sarkazam. Njegovi su opisi bili sugestivni, citiranja Kur'ani Kerima kreativna a poučni primjeri nezaboravni. Ukoliko nam hutbe počnu ličiti na Poslanikove a.s., naše džematlije će nesumnjivo biti zainteresiraniji, skloniji i podložniji da prihvate naša uvjeravanja, a možda se kući vrate i impresionirani. Dr. Senad Agić |
