Dana 29. maja 2007. godine, Komisija za izbor radova osnovnih škola, za nagradu "Hasan Kaimija", izvršila je odabir radova za prvo, drugo i treće mjesto. U nastavku pogledajte nagrađene radove na temu "Dan u kojemu sam bio sretan ":

PRVO MJESTO

Život kao rijeka neprekidno teče, s vremenom na vrijeme nailazi na kanjone, čas na cvijetne livade. Taj tok nije predviđen i u svakom momentu nailazi nešto što će ga promijeniti, uzburkati, učiniti našto što će biti drugačije od ustaljenog. Doći će nemirni dječak i baciti kamenčić u rijeku, da vidi kako on pravi krugove oko sebe. Poslije će doći djevojčica da pusti cvijeće niz vodu da vidi koliko dugo će ga voda nositi.

Rijeka teče i dani za njom i sve tako. Život je igra, igra u kojoj mi biramo svoje mjesto želeći da nađemo svoju sreću i da ostvarimo ono zbog čega smo dobili misiju na ovom svijetu. Sreća dječaka je da mu broj krugova bude veći. Djevojčica želi da joj cvijeće plovi što dalje, bez prepreka i da nađe prijatelja koji će ga prihvatiti. Kao i svaki drugi dan bezbrižno i bez posebnih obaveza i želja polazim u susret onome što me čeka. Ni sam ne znam odakle  se pojavila mala i plašljiva djevojčica koja nije znala kome da se obrati. Ne znam odakle mi se javila misao da je trebam pitati da li joj treba pomoć ili nešto slično. Nije se razlikovala mnogo od ostalih koji su mimo nje prolazili, samo su njene oči tražile utoćište koje će ih odvesti do mjesta kojem pripada. Kada sam je upitao da li nekoga traži i da li joj je potrebna pomoć – odgovorila je da je nova u našoj školi i da još nije našla društvo koje će je prihvatiti, a kako je došla svi je samo gledaju i niko ništa ne pita. Njen pogled je bio molećiv, nosio možda nostalgiju, iskru prijateljstva i očekivanja.

Ta naizgled mirna djevojčica pobudila je u meni osjećanje koje do tada nisam poznavao. Nikada nisam ozbiljnije razmišljao o odnosima među nama djecom, niti o tome da se pred nama javljaju barijere i zidovi neprihvatanja. Čujem da odrasli žive u takvom svijetu koji svakodnevno pred njima stvara prepreke i oduzima im životnu snagu stavljajući ih u iskušenje nepravde i licemjerstva za koje im je potrebna životna mudrost da bi je pobjedili i ne bi joj podlegli. – „Da li sam i ja u tom iskušenju, da budem odrastao, da budem „važan“, da ne primjećujem „nevažne“ i da se klanjam samo „značajnima“.

Ne, nisam odrstao, a kad odrastem bit će isto. Pružio sam ruku toj neznanki i odveo je do mojih značajnih drugarica koje su bile jako, jako „važne“. Pogledale su nas radoznalo i malo s visine čudeći se odakle meni hrabrost, da tek tako prekidam njihove razgovore i njihovu intimu. Rekao sam da je ta djevojčica kao i one, da treba prijatelje sa kojima može razgovarati i koji će je razumjeti, da treba ruku prijateljstva i riječ dobrodošlice. Rekao sam „ – Za početak, dovoljan je osmjeh“. Sve su se osmjehnule i barijere su već bile razbijene. Maske su bačene, a moja „neznanka“ već je drugačije gledala. Sada su govorile oči, a riječi su bile samo ptice koje su se tek ponekad ozkinule iz usta.

Svima je potrebno tako malo, ali teško je preći potok na koji nismo upozoreni. Sreća je uvijek na dohvat ruke samo je treba potražiti i prepoznati, jer ona je zajedno s nama došla na ovaj svijet da nam ga uljepša i da budemo dio nje. Tako sitan događaj i krupan u isto vrijeme mene je doveo na prag odrastanja. Istog momenta postao sam dječak koji je znao šta je njegov cilj u životu i da se sve dešava sa nekim razlogom. Prepoznao sam ga – bila je to djevojčica Adna koja je otvorila puteve koji vode ka sreći. Od tog trenutka znao sam gdje mi je mjesto i kojim putem ću vječno ići da bi bio ono što od sebe očekujem i ono zbog čega me je majka rodila i sa ponosom da idem u susret svakom novom danu.

„Smatraj svaki dan kao jedan otpočet i završen život. Odživi ga kao cjelinu, a ne kao dio. Nek se svaki tvoj dan odroni od tebe kao cio jedan čovjek s kojim ćeš željeti da se opet sastaneš kao prijatelj i da ga bez stida pokažeš vasioni.“  

Jakupović Eldar VIII-b
OŠ Turija

DRUGO MJESTO

Sad, kad se nalazim na samoj granici djetinjstva i mladosti iza kojih stoji život, a ispred smrt, postajem svjesna koliko je svaki tren dragocjen, da se više ne smijem zanositi onim što se godinama vrti oko mene, te da je došlo vrijeme da preispitam sebe, svoje misli i osjećanja...

Odlučna stojim pred kapijom crnih misli, koje me već odavno proganjaju, sa još jednim pitanjem bez odgovora.

...Tokom svih ovih godina skupljala sam hrabrost koju sad čvrsto držim bojeći se da i ona ne ode u vječnost...

Polako stavljam ključ u onu kapiju iza koje se nalazi sve ono što me prati kroz život, sve ono čega se istovremeno bojim, ali i ono što tražim... Dok gledam sve one trenutke koji su prošli i koji će doći nekada kasnije, polako gubim hrabrost... I baš u onom trenu kada mi se čini da su sve nade otišle, da me i borbenost napušta, te da ću ponovo ostati sama, prepuštena sama sebi - baš onakva kakva sam sve ove godine bila, ispred mene prolaze svi oni sretni dani koji me pomalo zbunjuju, ali i ohrabruju... Gledam se u ogledalu svijetle prošlosti, koja mi pred oći pruža onaj dan koji sam već odavno prepustila zaboravu, nudeći mi dugoočekivanu radost...

Tog dana se sjećam kao da ga ponovo proživljavam u još jednoj od mnogobrojnih tajni i moći čovječijeg uma... Otvaram oči lagano, kako bi ih spasila od naglog bljeska sunca i sjajila već pomalo umornog rosnog, ljetnog jutra u čijem se dašku mogla jasno osjetiti blizina jeseni... Naglo trčim ka prozoru, da još jednom provjerim da li je sve lišće na broju... Ta navika već odavno je izbledjela u mojim očima, čiji je povod vjerovatno moja ogromna ljubav prema jeseni, koju sam u mračnom vremenu stekla, a koje sam se pribojavala u ranom djetinjstvu, iako sam znala da septembar nosi ono što ruši moje dječije navke i želje... Međutim, manju mi je pažnju toga jutra obuzimalo zeleno lišće, jer je moj pogled lutao daleko, tražeći saputnika koji će me od tog dana voditi već skoro osam godina... kao da ponovo gledam onaj blagi, dječiji osmjeh, kakav nisam imala priliku osjetiti već dugi niz godina... Kao da ponovo osjetim brze otkucaje moga srca, ubrzano disanje i silnu uzbuđenost koja me činila nestrpljivom, a još više sretnom toga trenutka...

Divim se svojim malenim željama i nadama koje sam nekada imala, i kao da na tren bivam ljubomorna na svoje djetinjstvo koje je prošlo u kratkom mahu, ne ostavivši mi niti suvenir na prve školske dane... Kao da ponovo gledam lica svih onih ljudi koje sam ugledala tog dana dok sam išla sad već dobro poznatom stazom koja me vodi do onoga što je jedino nosilo dašak tog istog osjećaja kroz sve ove godine...

Brojala sam korake do vječnog saputnika i učitelja za mene dvije nepoznate škole, one stvarne škole koje sada završavam, i one koje još uvijek pohađam, lagano, ali strpljivo - škole života... Dašak laganog vjetra dočekuje me pri ulazu u školu, isti onaj dašak koji me čekao sve ove godine, a kojeg nisam ni primjećivala... Koliko vrijeme može promjeniti čovjeka... Mislim... Uzdrhtala, od silnog uzbuđenja, ponovo ulazim u mjesto gdje se nalaze svi oni koji su me još od tog dana pa sve do danas učili životu... Istovremeno po prvi i po ko zna koji put gledam ljude koji će me jednog dana zaboraviti, pokraj njih će proći mnogi slični meni, ali ja njih neću, jer bih time zaboravila i sebe, jer oni predstavljaju najjači i najhrabriji dio mene...

Okrećem ključ i zaustavljam tamu, ostavljam je daleko iza sebe, jer je to jedini način da preživim godine koje slijede, da postanem ona osoba kakva sam nekada bila, kojam bi se radovala, a ne strahovala od nečeg novog.

Polako izlazim iz hodnika početka, penjem se visoko ka novom putu kojim ću svjesno koračati naredne četiri godine... Ponovo osjećam ono isto uzbuđenje, ali i strah. Možda se bojim činjenice da u očima nekih novih ljudi neću biti jedna od najboljih, kakva sam navikla da budem, ali istovremeno bivam svjesna da ću se jednog dana naučiti da osim vrha postoji i dno, jer se vrata početka zatvaraju, ostavljajući još jedno bolno i sretno, ali i najvrednije iskustvo iza mene...

Zerina Ibrakić, VIII-b
OŠ Kreka, Tuzla

TREĆE MJESTO

Na ovom svijetu mnogo je tuge, bola i suza, pa taj jedan dan sreće, jedan tračak svjetlosti u našim srcima značio bi nam osmjeh na licima.

Samo jedan sretan dan može promijeniti čitav svijet, a kamo li našu dječiju dušu koja, kako još nezrela, zna za granice ljudskog života.

Svi mi imamo svoj sretan dan, dan koji će nam drugačije zasijati kazujući nam svoje beskrajne vrijednosti, dan koji će nam unijeti radost raspoloženja dostojno ćovjeku. Na taj dan treba čekati jer nikad se ne zna kada će doći. Sreća je lutrija.

Bilo je dana kada sam bila beskrajno sretna, a i onih “crnih”, u kojima je sreća bila u kandžama tuge čekajući da joj pomognem i da je istrgnem iz opasnih kandži te “nemani”.

Moj dan sreće je možda neobičniji od drugih dana. Sretna sam kad se zdrava i živa jutrom budim, a pored sebe ugledam nasmijana lica svojih roditelja. Sretna sam kad čujem šapat vjetra, miris ruža, cvrkut ptica… Sretna sam i kad potok zagrgolji, šuma zašumi, a šumske jagode pomole svoje crvene glavice mameći dječiju radoznalost. Sreću budi i sunce kad zarudi, čarobni sjaj zvijezda i mjeseca u vedroj noći, zov sove pa i svjetlucanje svitaca.

Sretna sam kad mi brat kaže seko, ili kad nena tepa zlato. Sretna ću biti i kad mazim macu il, tapšem cuku, ili kad koke hranim i slušam pjesmu pijetla. Sretna sam kad ugledam školu, svoju stolicu i klupu u učionici, kad sklopim neko novo prijateljstvo, kad usvojim novo znanje koje će mi otkriti da bolje shvatim odrasle koji ne razumiju ili neće pojam sreće.

Često se dogodi da sretan dan brzo završi, jer sreća nema više niti snage ni moći da se bori s tugom i mržnjom i da ih pobijedi, jer nije uspjela da ih pobijedi, jer nije uspjela probuditi ljudsko kameno srce.
Jednog će dana sreća ući u naša srca s ciljem da izgradi prijateljstvo, da nam osvješi znanje i daruje moć s kojom ćemo obnoviti sve ono što nam je “neman” uzela. Tada će nam duše biti čiste i vedre i shvatit ćemo da nas sretnim može učiniti i najmanja sitnica koja je tu uz nas, a koju do tada nismo ni primjećivali.

Elma Skopljak, V-2
OŠ Sladna, Srebrenik

 

Islamski centar

  Objekat centra  ima tri etaže. Suteren je ukupne površne 119,37 kvadrata, prizemlje 122,88 kvadrata i sprat 146,41 kvadrat. 

MEDŽLIS IZ ZVORNIK

U Zvorniku: U Sapni:
ul. Svetog Save 55
75400 Zvornik
tel: + 387 56 214 340
206. viteške brigade bb
75411 Sapna
+ 387 35 597 062