Svako malo, naša javnost biva zapljusnuta talasom oštrih polemika i teških sukoba koji se vode izmedu Islamske zajednice na jednoj, i glavnih medija i dijela intelektualne javnosti, na drugoj strani. Razlozi polemika mogu biti mnogostruki i manje su relevantni za meritum našeg promišljanja.

Nekada je to priča o vehabizmu ili selefizmu, kasnije na red dolazi tema izgradnje neke džamije, poslije nastupa debata o vjeronauci da bi sve to bilo zaokruženo pricom o Djeda Mrazu. Djed Mraz, dakako, postaje puki simbol preko kojeg se prelamaju daleko važniji i dublji uzroci koji stoje u podtekstu ovih ciklično ponavljanih medijskih prepucavanja. U posljednje vrijeme vode se polemike o izgradnji upravne zgrade i sjedišta Rijaseta Islamske zajednice koju neki, pogrešno i reducirano, označavaju rezidencijom. Svako ko imalo poznaje Islamsku zajednicu zna da je Rijaset u podstanarstvu u prostoru uz Carevu džamiju, a da su druge službe raspoređene po cijelom gradu, od Baščaršije, Doma sindikata i Nedžarica, što je, samo po sebi, dovoljno da se one objedine na jednom mjestu. I u tom sveprisutnom zbunjivanju i obmanjivanju naroda padaju odveć teške riječi i goleme optužbe, što kazuje o tome da se debate i diskusije o ovim, dakako, legitimnim temama, vode na iracionalan način i s pretjeranom dozom strasti. A svaka debata koja u sebi sadrži takve premise zasigurno nije plod i izraz demokratske slobode i pluralizma mišljenja, niti će donijeti plodotvorne rezultate. Štaviše, takvi disputi samo će voditi daljnjoj i dubljoj polarizaciji javnog mnijenja.  

Deficit istinskog novinarstva


O razini predmetnih polemika do-voljno je poslušati uvodnike priloga u emisiji "60 minuta" koje tretiraju ove teme. Ilustrativno je podsjetiti da za inicijativu o uvođenju vjeronauke u obdanište, Hadziomerovic tvrdi da se radi, ni manje ni više, nego o "talibanizaciji Sarajeva". Dakako, senzacionalistički pristup tog novinarstva koji je okrenut, ne činjenicama nego teškim riječima koje imaju zadaću da supstituiraju manjak jasnih argumenata, kazuje o deficitu istinskog novinarstva. U njihov rječnik uključene su riječi kriminalci, lopovi i te rijeci su, u većini slučajeva, tek dimne bombe koje su neodržive na bilo kojoj ozbiljnijoj ustanovi koja se bavi činjenicama a ne kafanskim nak-lapanjima. No, kako se radi o dosta gledanoj emisiji, ne smijemo ignorirati njen sadržaj. Dakako, valja nam ovdje podsjetiti da gledanost nije apsolutna mjera kvalitete, s ob-zirom da je i turbofolk najslušanija muzika na Balkanu, mada su njegove umjetničke domete mnogi skloni dovoditi u pitanje. Naša je teza da je uredništvo ove emisije, koju podržavaju i čiji su saradnici većina drugih tzv. nezavisnih medija, sebi postavilo zadatak rušenje autoriteta Islamske zajednice koja u njihovoj recepciji predstavlja posljednji bastion onog sistema i društvenog poretka kojeg oni smatraju neprijateljskim. Naši mediji vrlo često su autenticni ideološki sljednici totalitarnog komunističkog režima koji je sisao sa historijske scene i ima vidljive aspiracije za povratak, naravno, u drugom pakovanju. Stoga je politika tih medija istovjetna onoj koju smo imali u počecima komunističkog režima. Sjetimo se Lenjinovog koncepta kako se od mrvice nezadovoljstva dolazi do revolucije. Da je to tako, ne bi gosti voditelji u emisiji Duške Jurišić bile neke marginalne osobe s manjkom obrazovanja i odsustvom poštivanja prema bilo kome. Njihova je jedina referenca to da su kritizerski nastrojene spram establišmenta, dakle prema bilo kome ko dolazi u ime vlasti. Vlast zaslužuje kritiku, ali kritika se usmjerava prema konkretnim ljudima i za konkretne postupke. Cilj tog konstantnog podgrijavanja nezadovoljstva je revolucija, ali neki zaboravljaju da svaka revolucija jede svoju djecu.

Manihejska slika svijeta

U takvoj recepciji svijeta oni su dobro i pozitivno, svjetlo koje se bori protiv tame. A zlo i korupcija stanuju u nacionalnim strankama i, dakako, u Islamskoj zajednici. Da se radi o projiciranoj i manihejskoj slici svijeta kazuju riječi novinara Kaletovića koji je, povodom dodjele neke nagrade, izjavio da mu je cilj "da oni tamo, makar ponedjeljkom ne mogu mirno spavati". Razumljivo je da ćemo se upitati ko su ti tamo i koji je njihov grijeh.

Da je na sceni istinski rat protiv Islamske zajednice koji vode ti mediji kazuje činjenica da tretiraju spornih 800 (osamsto) maraka od zekjata, kao kriminal Islamske zajednice (što će Islamska zajednica, dakako, istražiti) a pored njih prolaze milioni koje ne smatraju vrijednim za tretiranje u svojoj emisiji. Taj neobjavljeni rat protiv Islamske zajednice posvjedočuje intervju koji je urednik te emisije vodio s kardinalom Puljićem. Taj je razgovor bio pun izraza poštovanja, razumijevanja, rasterećen teških riječi i važnih pitanja. Smatramo da je to način na koji se komunicira s vjerskim liderima bilo koje konfesije. Ničega od tog nije bilo pri spominjanju reisu-l-uleme za kojeg je rezervirao uvrede, poniženja i omalovažavanja. Zasigurno, možemo kazati da nijedan vjerski lider, u regionu sigurno a možda i u Evropi, ne doživljava tako teške kritike kao reisu-l-ulema Bošnjaka. Potpisnik ovih redova ne smatra da reisu-l-ulemu treba štedjeti od utemeljenih kritika. Za vrijeme komunističke opresije Islamska zajednica je bila pošteđena kritika, ali je bila zatvorena unutar džamijskih zidova i pod direktnom kontrolom vlasti. Izlazak u javnost i pretenzije na utjecaj na javno mnijenje, za sobom povlači i kritiku javnosti i propitivanje određenih odluka. Ali, način kako se to čini je sve samo ne logična i racionalno utemeljena kritika. Štaviše, jedine pozitivne ličnosti, za ove medije, iz Islamske zajednice su one koji je kritikuju. I svaka ličnost koja učini pozitivan gest i na neki se način približi Islamskoj zajednici može očekivati lavine srditih optužbi i kleveta. Načelnik Bihaća Hamdija Lipovača bio je njihov miljenik, kao mlad i perspektivan kadar SDP-a, sve dok nije učinio ono što je nalog nacionalnog i vjerskog poštenja i pomogao izgradnju džamije u Bihaću i administrativnog centra Islamske zajednice. Tim personama smetaju isključivo islam i Islamska zajednica kao njegov okvir i zaštitnik. Nikada se nisu zapitali, recimo, za ikonostase u uredu predsjednika RS, ili činjenicu da je novu zgradu vlade okadio pravoslavni pop. Ili, da je skupštinska sala u Zapadnohercegovačkom kantonu, pored državnog grba okićena i katoličkim raspelom. Protiv raspela nemam ništa, ali imam protiv toga da sve konfesije nemaju isti pravni tretman. Naravno da sada slijedi pitanje zašto je stanje ovakvo kakvo jeste. Radi se o jednostavnoj činjenici preduboke ideološke podijeljenosti unutar bošnjačkog korpusa. Upravo je to fundamentalni razlog mnogih aktuelnih i budućih polemika koje će se voditi. Nijedna zajednica na Balkanu nema tako duboko podijeljeno društvo, po-sebno intelektualnu elitu, kao što je to slučaj s Bošnjacima. Razumljivo je da u svakom političkom spektru postoji i ljevica i desnica, ali samo kod Bošnjaka su ove dvije opcije tako zavađene da je svaki oblik međusobne saradnje neodrživ.  

Islamska zajednica je vitalna za opstanak Bošnjaka

"Ovaj uzburkani historijski tok jedan je od uzroka što se u bošnjackomuslimanskom narodu mogu sresti svi oblici krajnosti. Nigdje nisam sreo tako dirljivo dobrodušne, naivne i predane ljude, beskrajno samopožrtvovane... i nigdje takve pojedince i skupine apsolutno uskogrude, beskrajno samožive, potkupljive, politički Ijigave i, nadasve, opsjednute omalovažavanjem vlastitog imena, vjere, običaja prošlosti». Ove riječi, koje je izrekao Alija Isaković davne 1993., na otvorenju Bošnjačkog sabora ni danas nisu izgubile na aktuelnosti. Naša zbilja je zorna potvrda ispravnosti ovih stajališta. Pokušavajući odgovoriti na pitanje ovovrsnog odnosa spram Islamske zajednice, akademik Muhamed Filipović ustvrdio je da je Islamska zajednica vitalna za opstanak Bošnjaka. Ali je golemo pitanje zašto baš ti isti Bošnjaci tako grčevito nastoje da poruše svaki autoritet i svaku vrijednost unutar sebe: "To je moguće jedino u narodu u koji je duboko unesena klica unutrašnjeg raspada. Nema više ništa sveto, ništa zajedničko, ništa važno, ništa što moramo zajedno čuvati". Ovo su riječi intelektualca koji nije blizak Islamskoj zajednici, ali je duboko svjestan da je jedino ona konstanta unutar bošnjačke zajednice, a sve drugo jesu varijabilne vrijednosti. Kazali smo da je Islamska zajednica, nakon decenija bivstvovanja u sferi subkulture i subjavnosti izišla u punom kapacitetu, penetrirala u prostor koji joj je bio stran. Tada je pokazala izvjesna nesnalaženja koja se moraju priznati. Na drugoj strani su se ideološki nosioci prethodnog režima, koji su polagali ekskluzivno pravo na javnost, osjetili ugroženim i potisnutim. To je taj grm i to je taj zec zbog kojeg se oni iskazuju tako flagrantan prezir prema Islamskoj zajednici. I sada je na sceni borba za javni prostor, tj. za dominaciju i vlast nad javnim prostorom iz kojeg se Islamska zajednica nastoji istisnuti pod firmom internacionalizma, multikulturalizma, kosmopolitizma koji su u njihovoj recepciji tek ideologije i fraze bez stvarnog sadržaja. Sjetimo se, na ovom mjestu, riječi Tarika Ramadana koji je ustvrdio da ljudska prava nisu švedski sto pa da sa njega uzmete šta želite. Ili sve ili ništa, poručuje Tarik onim sekularistima koji smatraju da vjera ne treba da ima upliv u društvu. Radi se o tome da je njihova stvarna nakana da jedino oni imaju pristup javnosti i samim tim mehanizmima odlučivanja. Oni su plod i konsekvenca totalitarizma u kojem je postojala samo jedna partija, samo jedno mišljenje i tumačenje stvarnosti. Dakako, da se oni osjećaju nelagodno u autentičnom pluralizmu javnog mišljenja gdje postoji otvoreno tržište ideja i gdje se odvija sučeljavanje argumenata. Stoga, na temelju njihove reaktivnosti, netolerantnosti spram drugog i drugačijeg, agresivnosti i ideološke zatucanosti skloni smo ih označiti sekularnim fundamentalistima koji histerišu zbog gubitka svojih povlaštenih pozicija. No, takvo stanje za Islamsku zajednicu treba da bude izazov i podsticaj za institucionalno jačanje, razvijanje senzibiliteta za potrebe javnosti i značaj javnog mnijenja, uvođenje profesionalnih ličnosti koje će se brinuti o njenom imidžu. To će zahtijevati i drugačiju edukaciju imama i snažniju pravnu regulativu koja će biti kadra da rješava unutarnje nesporazume u institucijama Islamske zajednice. Time će se pokazati odgovornost u susretu s novim izazovima.

 

Piše: hafiz Mevludin Dizdarević,
Izvor: Novi Horizonti

Islamski centar

  Objekat centra  ima tri etaže. Suteren je ukupne površne 119,37 kvadrata, prizemlje 122,88 kvadrata i sprat 146,41 kvadrat. 

MEDŽLIS IZ ZVORNIK

U Zvorniku: U Sapni:
ul. Svetog Save 55
75400 Zvornik
tel: + 387 56 214 340
206. viteške brigade bb
75411 Sapna
+ 387 35 597 062