U ponedjeljak (dan posta) 21. zul-ka'de 1414. h.g. (02.05.1994. god.) na kladanjskom ratištu, kao šehid, svom Rabbu je otišao mudžahid Šejh H. Mehmed-ef. Hafizović, rahmetullahi alejhi rahmeten vasiaten.

Mehmed-efendija je rođen 1957. godine u selu Potočari, opština Srebrenica. Tu u Srebrenici završio je osnovnu školu, nakon koje se upisao na Gazi Husrev-begovu medresu u Sarajevu, koju završava školske 1977/78. godine.

Nakon odsluženja armije počeo je svoj rad kao imam, hatib i mualim u Malom Zvorniku, gdje ga je zatekao rat. Više od mjesec dana ostao je sa svojim džematom, ili bar onim što je od tog džemata ostalo, u Malom Zvorniku, pod izuzetno teškim uslovima. Kada je postalo već nepodnošljivo i kada je zaprijetila opasnost direktno po njegov život i život njegove porodice, uz Allahovu pomoć, među posljednjima iz džemata uspijeva se, preko Srbije, prebaciti u Mađarsku, a odatle, nakon kratkog vremena, prelazi u Hrvatsku. Mehmed-efendija se u Hrvatskoj angažovao na radu sa muhadžirima redovno održavajući vezu sa Bosnom.

Kada su se za to stekli potrebni uslovi vratio se u Bosnu i uključio u redove Armije BiH, u Prvu podrinjsku muslimansku brigadu. U sklopu te brigade ubrzo će osnovati jedinicu mudžahida pod nazivom „Šejh Hasan Kaimi“. Kao emira pomenute jedinice suđeni čas ga sustiže za vrijeme jedne od akcija njegove jedinice na prvoj borbenoj liniji.

Mehmed-efendija se vrlo rano počeo interesovati za tesavvuf. Kao učenik Gazi Husrev-begove medrese često je posjećivao tekije, derviške halke i vodio duge razgovore sa poznavaocima tesavvufa kakav je Šejh H. Hafiz Mustafa-ef. Mujić iz Paleža kod Kiseljaka, koji je kao muhadžir svoj smrtni čas dočekao u Visokom. Kao H. Hafizov murid Mehmed-efendija je brzo napredovao iz stupnja u stupanj dok nije dostigao sposobnost da sam vodi i podučava svoje vlastite učenike.

Cijeli period svog rada u Malom zvorniku Šejh H. Mehmed-efendija je proveo u neumornom nastojanju da sjeme Dina, a time i tesavvufa, posije u što više mladih srca, što mu je, uz Allahovu pomoć, jako dobro uspijevalo.

Kao šejh nakšibendijskog tarikata rahmetli Šejh H. Mehmed-efendija se odlikovao nizom svojstava koja su ga, kao ličnost od tesavvufa, vidno krasila. Uvijek je bio vedra i nasmijana lica. S tim izrazom se upoznavao s ljudima, takav je s njima vodio plodonosne razgovore, a sa osmijehom se i rastajao. Vedrog lica je spušten u svoj kabur, a takvog će, vjerujemo, i pred Rabba izaći. Ta vedrina je plijenila ljude i ostavljala kod njih prijatan osjećaj.

Njegovi dugi dersovi okupljenim učenicima kao i savjeti pojedinim njegovim muridima, bili su obavezno protkani Kur'anom i Hadisom, kao i velikim brojem hikaja iz života sufijskih velikana. Oni kojima se obraćao pomno su ga slušali jer je birao slatke riječi koje bi se urezale duboko u srce i dušu onih koji bi ga slušali.

Znao je rahmetli Šejh da u intimnim razgovorima sa svojim muridima očinski sasluša sve njihove probleme, bez obzira o kojoj vrsti problema se radilo i sve svoje mogućnosti bi koristio da otkloni eventualne teškoće na koje bi oni nailazili. To je stvaralo obostrano povjerenje i produbljivalo čvrstinu veze njega s njima i njih s njim.

Šejh H. Mehmed-efendijaje bio dosljedan učenju o tesavvufu kojem ga je podučavao njegov šejh i to je učenje i teoretski i praktično prenosio na svoje muride.

Ono što bi se kao specifično u ovom pogledu moglo podvući i istaći je činjenica da je rahmetli Šejh H. Mehmed-efendija nastojao, postepeno, kod svojih derviša da odstranjuje određene postupke koji nisu dio izvornog tesavvufa. U njegovoj halki nije se činio idžra'. Pred izbijanje rata jedno vrijeme je bio dokinuo kijam zikr, a iz upotrebe pri zikru isključio def i kudum.

Ovaj njegov nijjet je od izuzetne važnosti i kao nastojanje zaslužuje da bude nastavljeno i dovedeno do kraja...

 

*          *          *

 

Dovršavajući, 2003. godine, svoj prijevod knjige čuvenog autora Seida Havve Naš duhovni odgoj, napisao sam: „Prve dublje informacije o sufizmu sam dobio od rahmetli Mehmed-efendije Hafizovića, šejha nakšibendijskog sufijskog reda, šehida koji je i svojom smrću posvjedočio tevhid. Prijevod ove knjige posvećujem njemu. Osjećam da je to najmanje što mogu učiniti, kao izraz svoje zahvalnosti njemu, uz dovu Rabbu Dragom da ga obraduje Svojim rahmetom...“ (Znam da su mu knjige posvećivali još neki ljudi: R. Jahić, I. Taljić...)

Evo, pet godina kasnije, u rukama držim knjigu, monografiju o Šejhu i imam isti osjećaj – zahvalnost na brižljivo podijeljenim informacija o duhovnim putevima koji vode najdragocjenijoj vrijednosti svih svjetova – Rabbovoj blizini. Knjiga je dovršena. Ukupni njen sadržaj i mene vraća u vrijeme mog nešto dubljeg upoznavanja sa rahmetli Šejhom. Ne želim ponavljati ono što su mnogi u ovoj knjizi kazali o njemu, a slažem se da ima jako mnogo zajedničkih dojmova koje i sam dijelim s njima. Moja je želja da na ovom mjestu, a prije nego kažem nešto više o nastanku i sadržaju ove knjige, istaknem ono što drugi o Šejhu nisu dotakli u svojim sjećanjima.

            Mnogi su stekli dojam, ili su pretpostavljali, da rahmetli Šejh nije mnogo čitao. Ovaj dojam je pogrešan. Prilikom svojih druženja sa vlastitim učiteljem rahmetli h. hfz. Mustafa-efendijom Mujićem, šejhom s Paleža kod Kiseljaka, „prelazio“ je temeljne kitabe iz kojih je i sam šejh s Paleža crpio svoja znanja o duhovnim stazama sreće. Osim toga, njegova redovna druženja sa mubarek Gazalijinim Ihjaom, o čemu svjedoče citati u dersovima, dodatno potvrđuju da je rahmetli Šejh, osim redovnog učenja i čitanja Kur'ana, rado posezao za temeljnom literaturom o tesavvufu.

Šejhova rječitost plod je, prije svega drugog, Allahovog dara, datog mu od Onoga Kojega je volio više od cijelog svijeta. On taj svoj ašk nikada nije krio. I da je htio nije mogao. Sam je iz njega izbijao. Čak i kad spava. Svjedok sam, iz našeg druženja jednog ramazana u itikafu gornjotuzlanske Čaršijske džamije, da je i spavajući tiho zikrio: „Allah, Allah,...“ Međutim, želim istaći da je taj dar od Boga, bogatu rječitost, brižljivo njegovao družeći se sa jakom literaturom iz oblasti sufizma.

            Nekome se može učiniti da je činjenica spoja imama i šejha u njegovom slučaju usputna. To promiče nekako nezapaženo, a smatram da je jako bitno. Sve je manje imama koji se obogaćuju tesavvufskim iskustvima, kao da sve više zaboravljaju podatak da je u kompleksu Gazi Husrev-begove medrese, uz prostorije za učenje bio i Hanikah (boravište šejhova i derviša), a da je veliki broj čuvenih alima ovog podneblja istovremeno pripadao nekom od derviških redova i u svom radu koristio duhovna bogatstva koja iz sebe nudi islamska duhovnost.

            Meni je Šejh bio drag upravo zbog toga. Bilo je i drugih šejhova od kojih sam mogao dobiti potrebna znanja o tesavvufu, ili s njima zajedno prolaziti neka duhovna iskustva, ali ja sam baš u njemu prepoznao onaj sretni spoj medrese i tekije, a u njegovom učitelju Šejh Hadži-hafizu (kako su zvali Mustafa-efendiju Mujića) osobu kakvih danas, na našu žalost, više nema – alim i šejh starog kova. Eto to je mene, pored mnogo čega drugoga, uz šejh Mehmeda držalo petnaestak godina.

            Kada se hadžija Edib Kravić pojavio sa idejom da obilje materijala pohranjenog u sjećanjima ljudi koji pamte Šejha, na video i audio zapisima širom Bosne pa i svijeta, u bilješkama s njegovih dersova, u njegovoj ličnoj porodičnoj arhivi, itd., prikupimo na jedno mjesto, obradimo i pokušamo ponuditi u vidu monografije, činilo mi se da je grehota takvu ideju ne realizovati. Njegovoj volji dodao sam informaciju da je dio tog posla već uradila Nakšibendijska tekija „Šejh Mehmed-ef. Hafizović“ iz Olova, i rad na knjizi je započet.

            Najveći dio posla oko prikupljanja građe, svojom ljubavlju i upornošću, obavio je hadžija Edib. Bilo je mnogo sirovog materijala na audio i video zapisima koje je trebalo prenijeti na papir i u tome su mu pomogli mnogi mladi ljudi koji su prepoznali vrijednost ovog projekta i osjetili da je čast biti dio njega. Izdvojeni su novinski članci i obavljeni kontakti sa brojnim poznavaocima bilo koje sfere Šejhovog života a koji su spremni pretočiti svoje informacije u formu zabilježenog sjećanja.

            Moj skromni zadatak je bio da sve materijale pregledam, ispravim, obradim, i složim u formu koju imamo pred sobom. Činilo nam se da konačni izgled treba da vidi više ljudi tako da smo sačekali da materijale pročitaju šejh Nijaz Džindo i prof. dr. Rešid Hafizović, te daju svoje primjedbe na to.

            U materijalima smo imali nejasnih mjesta, mjesta koja se ponavljaju, formulacija u sjećanjima koje ne bi bilo umjesno staviti u ovu knjigu, i sl., tako da smo zadržali pravo da pri obradi materijala neke dijelove izostavimo. Nadamo se da nam to neće biti uzeto za zlo.

            Knjiga, osim uvodnog teksta i opisa Šejhove dženaze, sadrži još:

            a) sjećanja

b) riječ imama i šejha

c) priloge.

Činilo nam se umjesnim da sjećanja ljudi koji pamte Šejha poredamo po periodu Šejhovog života koji tretiraju. To su osvrti na različite prilike u kojima su njegovi bliski rođaci, učenici, prijatelji i poznanici istakli ono čega se u susretima sa Šejhom najupečatljivije sjećaju.

Drugi dio knjige je ispunjen Šejhovim dersovima održanim u raznim prilikama i različite su prirode. Ima tu hutbi, vazova, predavanja sa tribina, ima dersova. Poredali smo ih redom kojim su se dogodili. Za većinu obraćanja smo uspjeli utvrditi vrijeme i mjesto održavanja, pa smo to i naznačili na kraju teksta. Naslove smo davali sami, shodno tematici koju ders obrađuje.

Pošto je Šejh imao ubičaj da većinu svojih obraćanja započinje identičnim riječima, te smo riječi stavili na početak svih tekstova ove vrste.

 Prilikom prikupljanja materijala došli smo do vrijednih fotograija i dokumenata. Jedan broj njih smo stavili u priloge a većinu smo smjestili uz tekst kojem odgovaraju.

Za ovu priliku, iz sadržaja knjige bih izdvojio neke Šejhove misli o tesavvufu i njegovoj gorljivoj želji da se on širi u svojoj autentičnoj formi. Odlomci su preuzeti iz različitih dijelova knjige a ne s jednog mjesta. Mehmed-ef. kaže:

„* Tesavvuf - to je širok, izuzetno širok pojam, i treba o njemu godinama učiti i studirati. Jedna od definicija tesavvufa jeste – da je to studij o samome sebi u sebi, odnosno vaspitanje sebe u sebi, i čišćenje svoga srca, za svoga Uzvišenoga Hakka, svoga Allaha dragoga, jer je srce mjesto manifestacije Uzvišenoga Boga, po riječima Alejhisselama, s.a.v.s. - da je mu'minsko srce Allahova kuća.

* S obzirom da imamo osnovnu, srednju i visoku školu, naravno da imamo, shodno tome, i učenike, učitelje, nastavnike, profesore i tomu slično. Tako je i u tesavvufu.

* Prema tome valja u prvom razredu savladat gradivo koje je predviđeno za prvi razred... Tako je i u tesavvufu. Treba da se savlada prvi razred. Najteži razred je taj. On počinje od odstranjivanja hajvanluka, svih negativnosti. Najteži razred u tesavvufu, odnosno u dinu, je taj. Od dvanaest razreda koliko ih ima, dvanaest mekama duše, taj prvi razred je najteži i ljudi se u njemu zadržavaju najduže, a neki nikad ne završe. Ostanu u njemu.

* Kod muslimana je nužno posjedovati edeb, dinsku kulturu, gdje se pita za dopuštenje od onih koji te vode kroz ovaj dunjalčki život, pa ko upita svog muršida za neki svoj posao i on mu dozvoli, i učini mu hajr dovu, na tu dovu i meleki aminaju. Nasuprot tome, ako se nešto naredi pa se postupi suprotno od toga, neka se dobro pripazi onaj ko uradi ono što nije trebao uraditi jer će ga snaći ono što ne bi želio da ga snađe. To je izreka jednog od naših šejhova, pa je, po tesavvufu, obaveza postupati tačno onako kako se naredi.

* Jedino se disciplinom, vaspitanjem sebe, terbijjei-nefsom, ličnom disciplinom nad samim sobom može dospjeti do deredža. Zato je u tesavvufu prvi šart upravo - vaspitanje sebe u sebi, odgoj sebe u sebi.

* Mnogi u tesavvufu ne polože taj prvi sufijski, tesavvufski, derviški šart i ostanu izvan njega, ne mogu dalje. Šart je jasan, brate dragi, ali je za neke težak. Svaka pilula, svaki lijek koji dobro koristi za određenu bolest je vrlo gorak, ali gutat ga je, da bi, bi iznillahi te'ala, preko njega došao derman – lijek.

* Vidimo da je nužno govoriti o školovanju srca svoga, a to se u tesavvufu zove – tasfijei-kalb. Školovanje srca je njegovo čišćenje i glačanje, kako bi predstava o Uzvišenom Allahu bila potpuna i tačna. Onog trenutka kada srcem saznamo za Allaha, dž.š., prihvatimo Ga, povjerujemo Mu, prekidamo poslovanje sa đavolom i spašavamo se zablude, razvrata i harama, u koji je zapao evropski neislamizirani razum.

* Tesavvuf je zaista jedno visoko školstvo u islamu, jedna visoka disciplina u vjeri islamu. Kada govorimo o tesavvufu, molim vas poštedite me onih nedostataka u tesavvufu, jer ja se time ne bavim i ne želim da se ni jedan mu'min, odnosno moj učenik, time bavi. Tome ne učimo svoje sljedbenike, nikakvim manjkavostima, nedostacima, nego učimo kristalnom tesavvufu, kristalnoj misli o islamu, a tesavvuf, po nama, jeste - da je to šerijat kakav su Alejhisselam i njegovi ashabi praktikovali. Ne moj i tvoj šerijat, kakav tebi i meni odgovara, već čisti tesavvuf. Eto tako mi nastojimo da tu misao prenosimo.

Tesavvuf itekako u tome vodi računa o svojim sljedbenicima... Mi znamo da ima nastranosti i ove i one vrste, međutim, kad mi, (ovdje) u Bosni, govorimo o tesavvufu, govorimo o njegovoj čistoj izvornoj misli i možemo vam reći da skoro ni jedna zemlja, pa ni arapski svijet nema čistu tesavvufsku misao kao što se uspjelo u Bosni očuvati...

* Govorim o ehli-tesavvufu, ne govorim o sektama, jer nas to ne zanima i ne želimo se time baviti. Ni ja ni moji učenici. Želimo poštediti svakoga takve rabote. Alejhisselam je sunce dina uzvišenoga. Poslije Alejhisselama ashabi su zasigurno nastavili živjeti ashabskim životom.

* Sufija u islamu nikako drugačije ne može živjeti, jer bez šerijata nema tarikata. Nema tesavvufa bez originalnog Pejgamberovog, s.a.v.s., šerijata.

Želimo da slijedimo i kažemo da smo umet Alejhisselamov. Međutim, varamo se i zavaravamo. Ne voli Alejhisselama niko ko živi drugačije nego što je to njegov put, njegova staza, njegova džada. Laže i vara se onaj koji kaže da voli Muhammeda, s.a.v.s., a živi u zlu i nemoralu, u birtiji i kafani provodi dragocjeno vrijeme koje se ničim ne može zamijeniti. Tesavvuf od svog sljedbenika traži da itekako vodi računa u šta troši svaki trenutak, jer će za to biti pitan.

* Tesavvuf, o kojem ovdje večeras govorimo, itekako traži od svakog svoga sljedbenika da poznaje Kur'ani-kerim, hadisi-šerif, islamski akaid, fikh i islamsko šerijatsko pravo. Jer, to je ono iz čega se kristalizira islamska tesavvufska misao.

* Ne mogu se stvari iz jednog tarikata prenositi u drugi tarikat. Istina je da su svih dvanaest ehli tarikatskih pravaca, derviških redova, hakk, istina, ali svaki ima svoj usul, svoga pira, svoga učitelja, svoga muršida i svoj usul. I ne može se iz usula u usul prelaziti, isto ko što se ne mogu stvari iz mezheba u mezheb prenositi i uzimati. To su, prvi znaci zablude - kada se iz mezheba u mezheb počnu stvari prenositi. Prvi znaci zablude u tarikatu, u tesavvufu jesu, isto tako, kada se počne iz jednog tarikata, iz jednoga usula izlaziti i uzimati propisi i pravila drugog tarikata, drugog usula.

Zato, radite na čistoti izvornog tesavvufa, ..., pogotovu što je čistota Dina, islama, sama po sebi takva. I čistota islamskog tarikata mora se očuvati. Islam, dini-islam, nije folklor. Isto tako islamski tesavvuf, nije folklor. I zato, u tom pogledu ukoliko ne budete svjesni, i u tome pravcu, ukoliko se budu idalje miješale stvari iz usula u usul, ići ćete iz težeg u teži problem. Nećete imati duhovnu jačinu. Puno što-šta se u posljednje, novije vrijeme, događa - pa i kod nas se u tesavvufu, mnoge stvari su se počele miješati, zapravo počeo se, u posljednje vrijeme i kod nas, od tesavvufa praviti uglavnom folklor, pa na žalost i u samom zikru. Toga moramo biti svjesni, da naš uzvišeni Din, naš islam, naš tarik, tarikat, tarikatski usul, nije folklor i nisu igre i igrarije. Jačina našega tesavvufa jeste upravo u izvornoj čistoti.

Zato vodite računa, nemojte praviti folklorne grupe umjesto zikra i na zikrovima. To je ono što nikako ne pripada našemu tesavvufu, niti jednome tesavvufu u cjelini, ako hoćemo sagledati i gledati, a ne, posebice ne, našemu tarikatu, našem nakšibenijskome usulu.“

            Tako je govorio šejh Mehmed-efendija.

Ova knjiga nije savršena, a nije ni konačna. Bilo bi veoma korisno ako oni koji je budu, ako Bog da, čitali pa primijete određene nedostatke nama, na adekvatan način, na njih ukažu, a ako posjeduju još materijala da nam ih dostave, kako bi u nekom narednom izdanju bili pridodati knjizi.

Zahvalu upućujemo Uzvišenom Allahu Koji nam je dao snage da napravimo ovaj rad. Zahvaljujemo se svima koji su na bilo koji način doprinijeli da se ova knjiga nađe u rukama čitalaca. Allaha molimo da ih sve nagradi iz Svoje neizmjerne hazne a našeg rahmetli Šejha obraduje Svojim zadovoljstvom i blizinom za kojom je toliko žudio.

 

Tuzla, 28.2.2009. godine

Zagreb, 30.4.2009. godine                                               Dr. Sead Seljubac

Islamski centar

  Objekat centra  ima tri etaže. Suteren je ukupne površne 119,37 kvadrata, prizemlje 122,88 kvadrata i sprat 146,41 kvadrat. 

MEDŽLIS IZ ZVORNIK

U Zvorniku: U Sapni:
ul. Svetog Save 55
75400 Zvornik
tel: + 387 56 214 340
206. viteške brigade bb
75411 Sapna
+ 387 35 597 062