Dan 25. maja 1992., ostao je duboko i bolno urezan u pamćenje mirnog i radinog naroda Liplja, Hasića, Samara, Sultanovića, Jošanice, Bećirovića, kao i cijelog ovoga kraja. Na taj dan srpske paravojne formacije izvršile su raciju u cijeloj dolini joševačke rijeke i preko 400 civila, medu kojim su, većinom, bile žene i djeca, zatočili u nekoliko kuća i objekat osnovne škole u Liplju. Uslijedilo je devet dana užasa i zločina, devet dana vladavine elementarnog ljudskoga zla, koje može proizvesti samo odgoj koji je mit pretpostavio vjeri, zvjerske porive razumu, bezumnu mržnju mirnom i plodnom suživotu. Devet dana oni koji su se odrekli svake ljudskosti, pa i slova hrišćanske vjere na koju su se krivo pozivali, vršili su sistematska silovanja, mučenja i ubistva zatočenih Bošnjakinja i Bošnjaka. Među njima je bio, kako je u svom obraćanju kazala jedna od zatočenica ovoga logora,Remza Salihović ''i veliki broj onih koje su Bošnjaci ovoga kraja dobro poznavali kao komšije iz susjednih mjesta Jeremića, Jasikovaca, Srpskoga Snagova...i čija imena danas dobro pamtimo, mada niko od njih još nije procesuiran za ove zločine pred nadležnim sudovima.''
Logor u Liplju i saznanje o onome šta se u njemu dešava bio je, tih posljednjih dana maja 1992., velika bol i za narod koji je boravio u okruženju, na području neokupirane Jošanice i u zbjegovima na obroncima Velje Glave. U noći 1. juna 1992. tada devetnaestogodišnja H.S je uspjela pobjeći svojim tamničarima i doći do Jošanice. Donijela je strašnu vijest : četnici sutradan, 2. juna, namjeravaju strijeljati sve preostale zatočenike . Želja da se pruži pomoć zatočenom narodu bila je velika, mogućnost da se to uradi, s obzirom na omjer snaga i vojnu silu koju su zločinci posjedovali, bila je mala. Hrabrost i odličnost nevelikog broja ljudi, prema svjedočenjima učesnika, njih oko 70ak, od kojih neki nisu imali nikakvo oružje ispisala je, dana 2. juna, u zoru, jednu od najsvjetlijih stranica čuda bosanskog otpora. Strava logora u Liplju prekinuta je rizičnom, ali uspješnom oslobodilačkom akcijom, i logor u Liplju je postao, tako, prvi i jedini oslobođeni logor u BiH. Zato ovaj dan i jeste Dan sjećanja i zahvalnosti. Dan sjećanja na stradanje i žrtve bezumnog zločina, i dan zahvalnosti onima čija je hrabrost učinila da se zločin ne dovrši. U ime oslobodilaca logora skupu se obratio g. Husein Redžić, koji je potsjetio svoje saborce i sve prisutne na bitku od 2. juna 1992., ali i na prevaru koju su zlikovci izveli petnaestak dana ranije kada su tražili od Bošnjaka iz Liplja i okolnih sela da im predaju svo raspoloživo oružje a da oni, zauzvrat, garantuju svaku sigurnost. Prisjetio se i boraca koji su najzaslužniji što je ovaj logor oslobođen a životi spašeni, a među onima čije se ime danas sa poštovanjem i zahvalnošću najčešće spominje su imena heroja ovoga kraja rahmetli Bešira Dautovića i rahmetli Razima Smajlovića Zenge.
Bešir Dautović, rođen u mjestu Kostjerevo kod Drinjače 1955. godine, bio je, kako svjedoče njegovi saborci, čovjek nesvakidašnje hrabrosti i odlučnosti. Ta njegova odlučnost je, uveliko, doprinijela da akcije oslobađanja logora 2. juna 1992. bude izvedena. A njegova hrabrost ga je vodila ka plemenitom cilju spašavanja ljudskih života. A ko spasi jedan ljudski život, uči nas Knjiga, kao da je cijeli ljudski rod spasio. Za spasavanje života drugih ljudi, rahmetli Bešir je, 2. juna 1992., uložio svoj vlastiti život. Nagrada za takav ulog nije u rukama nijednog čovjeka, ali je Mensura Hasić, jedna od 423 civila koji su preživjeli lipljanski logor smrti, izrazila želju da, u znak pažnje i zahvalnosti, uruči, na ovom skupu, ispred ove kuće užasa, jednu skromnu hediju porodici rahmetli Bešira Dautovića, uz želju da ono što je on učinio za nju i druge muškarce i žene iz ovog logora, bude preneseno na mlađe generacije i nikad ne bude zaboravljeno.
Skupu su se još obratili i gošća iz Australije mr.Sarah Kvilinan, koja radi disertaciju na temu ''Zlostavljanje žene u ratu u BiH 1992. - 95.'', i koja je mnogo vremena, u posljednje dvije godine, provela u Liplju i okolini, te prof. Gradimir Gojer, gost iz Sarajeva
Nakon učenja tevhida šehidima u Domu kulture u Liplju, te džuma namaza, upriličena je promocije poeme ''Zulija'' novinara i pjesnika Bajre Perve. Voditeljica programa Sabrija Mehmedović je promociju najavila riječima: ''Veliki bošnjački i bosanskohercegovački pjesnik Skender Kulenović jednu od svojih najljepših poema ''Stojanka, majka Knežopoljka'' posvetio je patnji i bolu majke. Srpke majke. Bolu zbog stradanja njenih sinova u Drugom svjetskom ratu od strane fašističkog okupatora. Svaka majka je majka. I njen bol je svet. Dok još uvijek čekamo da neki od srpskih pjesnika, svojom savješću, ispiše poemu o bolu koji je bošnjačkoj majki nanošen u njegovo ime, i dugo nam je čekati; neki od bošnjačkih pjesnika nisu ostali nijemi na ovu bolnu temu naše novije historije. Nakon Sidranove ''Poeme o Srebrenici'', Latićevog ''Srebreničkog inferna'', pred nama je poema o tragediji bošnjačke majke, koja ima jedno kolektivno, simboličko, staro bošnjačko ime, ime svih unesrećenih majki - Zulija'' Stihove ove 'poeme o Podrinjki'' deklamovao je doajen bh glumišta g. Muharem Osmić
U popodnevnim časovima u Liplju je otvoren i memorijalni malonogometni turnir, u organizaciji ODB Zvornik, u znak sjećanja na jednog od heroja Podrinja, posthumno odlikovanog ''zlatnim ljiljanom'' rahmetli Razima Smajlovića Zengu, čiji otac Ramiz je i otvorio ovaj turnir.
Osman Halilović
