Kolonu od nekoliko hiljada muškaraca i žena starih, mladih i djece od Klise do Bijelog potoka, 1. juna 1992. godine, proveli su vojnici VRS. Bili su to stanovnici naselja u dolini rijeke Sapne, džemata Klisa i Đulići. Očekivali su da će biti ispunjena obećanja srpskih vlasti i komšija Srba i da će biti deportovani do slobodne teritorije u Sapni.
U Bijelom potoku, gdje su pripadnici VRS izvršili plansko odvajanje muškaraca i dječaka od žena i djece, neko je spomenuo hodžu. Ubrzo su se srpski vojnici raspitali ko je među zarobljenima hodža. Pored jedne garaže na Bijelom potoku, 1. juna 1992., ubili su Sakib ef. Bajrića i Aliju Džinića.
Sakib-ef. Bajrić rođen je 1967. godine u Donjoj Kamenici kod Zvornika. Gazi Husrev-begovu medresu u Sarajevu završio je 1986. godine. Na dan ubistva je bio imam u džematu Klisa, Odbora Islamske zajednice Zvornik. Sakib -ef. je porijeklom iz porodice koja je tradicionalno brinula o lokalnom turbetu u Kamenici. Spadali su među naprednije porodice pa mu je otac Ibrahim završio učiteljsku školu i bio dugogodišnji učitelj u Kamenici. Nakon što je upisao Sakiba u Gazi Husrev-begovu medresu bio je izložen pritiscima od strane političke i školske vlasti da odustane od toga. Majka mu je iz ulemanske porodice Rizvića, od oca Abdulah -ef., a djed Salih joj je bio džematski imam u Kamenici. Njega su četnici 1943. godine ubili u planini Udrč. Iza rahmetli Sakib -ef. je ostao sin Rijad, koji je danas oženjen i ima dvoje djece.
Njegove džematlije, muškarci i dječaci, prošli su mučenja i torture, a onda ubijani u radionici Tehničkog školskog centra u Karakaju, bivšem Domu kulture u Pilici, te konačno 8. juna, preživjeli su bili vraćeni u Karakaj i na lokaciji Gerine klaonice likvidirani. O događaju su svjedočila dvojica preživjelih iz kolone koja je ostala u pamćenju našeg naroda upamćena kao „kolona sa Bijelog potoka“, a sam Bijeli potok postao je sinonim zločina i genocidne namjere velikosrpske politike.
O Sakib -ef. su njegove školske kolege kazale svoja sjećanja:
Mevludin ef. Hrnjić kaže: „ Bio sam kod njega kući u Klisi na konaku, negdje na jesen 1991. godine. U mjesecu februaru 1992., bili smo u Kalesiji na nekom seminaru imama, gdje je domaćin bio Enver -ef. Alić. Sa njim sam sjeo u auto iz Đila i vratio nazad do džemata. Bilo je lijepo vrijeme i sunčan dan. Vozio je „Mazdu“, plave boje i bio veoma brz vozač. Ispričali smo puno tema ne znajući šta nas je vrlo brzo čeka i da će to biti naš zadnji zajednički susret.“
Sjećanja na Sakib-ef. čuva i Ismail -ef. Mehmedović: „Sakib i ja smo bili školske kolege u osnovnoj školi i Gazi Husrev-begovoj medresi. Poznavao sam ga kao mirnog, smirenog i karekternog mladića, koji je bio lijepa edeba i ahlaka. Naš posljednji susret na ovom svijetu je bio nakon pada grada Zvornika, kada su ljudi, žene, djeca, starci, uplakani, isprepadani, prolazili i kroz moj džemat Gluminu. I ja sam sa njima otišao za Tuzlu, gdje sam bio do četvrtka, kad sam se odlučio vratiti u džemat, obzirom da je sutradan bila džuma. U kuću u kojoj sam stanovao, jedno otprilike sat vremena iza podne na vrata mi je pozvonio Sakib -ef. Kao i uvijek vedar i nasmijan. Nakon selama, ušli smo u kuću, sjedili, kahvu popili. Saznao sam da ide pješke iz Kamenice, gdje je bio kod roditelja, za džemat Klisu, jer je sutra petak, dan džume i da ne može kroz grad s obzirom da Srbi kontroliraju glavne raskrsnice na ulasku i izlasku iz grada. Složili smo se da su došla teška vremena puna neizvjesnosti i da bi bilo najbolje da se poslije džume vratimo u Kamenicu, s obzirom da tu najbolje poznajemo i ljude i teren, a ja sam mu predložio da noći kod mene. On se odlučio da ide u džemat obaviti sutrašnju džumu-namaz. Selamili smo se, zagrlili i rastavili. On je otišao za Klisu, a ja sam sutra nakon džume krenuo za Kamenicu. Kasnije sam saznao da su četnici u tom području oko Klise i Đulića zarobili oko700 ljudi medu njima i Sakib -ef., mog školskog druga. Neka mu se Allah smiluje i Džennetom ga obraduje!“
Sakib -ef. Bajrić je bio prvi među šehidima imamima i softama sa područja Zvornika. U srijedu 1. juna, navršava se 30. godišnjica od njegovog mučkog ubistva. Rahmetullahi alejhi!