Stručni žiri za izbor knjige koja će biti nagrađena na ovogodišnjim susretima Dani Hasana Kimije je predložio pet naslova u uži izbor. U obrazloženju prijedloga se kaže:
Konkurencija za Kaimijinu nagradu ove godine nije bila na nivou nekih prethodnih ciklusa, ali samo u kvantitavnom smislu, što je najvjerovatnije uvjetovano pandemijskom pošašću, koja nas je zakinula u gotovo svim sferama, pa i u izdavačkoj.
Iz raznovrsne žanrovske ponude – od romana kao najfrekventnijeg i najvitalnijeg žanra, preko pjesničkih i pripovjedačkih zbirki, pa sve do dramskih djela – po literarnim i estetskim dometima nameće se više naslova nego što je to predviđeno ovim užim izborom. Ako je ovih 17 djela, koliko je prispjelo na javni poziv/konkurs za Kaimijinu nagradu iz oblasti najboljih književnih djela, barem djelimičan presjek izdavačke produkcije u Bosni i Hercegovini, a želimo da vjerujemo da jeste, jer Kaimijina nagrada je jedna od rijetkih koja nije fokusirana samo na jedan književni žanr, onda se smijemo usuditi pa zaključiti da imamo novu generaciju mladih pjesnika (Melida Travančić, Sead Husić) ali i već afirmisanih klasika (Šimo Ešić i Hadžem Hajdarević), djelimično ili potpuno afirmisanih pripovjedača (Safet Berbić, Neđad Topalović) i uspješnih romansijera, koji se umiju iznijeti sa zahtjevnom formom i sadržinom romana (Rifet Bahtijaragić, Safet Pozder, Enes Topalović, Fajko Kadrić).
Žiri se usaglasio da u uži izbor uđu sljedeća djela:
Almir Bašović Četiri i po drame, drame
Enes Topalović Sjeme u očima, roman
Fajko Kadrić Udovičke zemlje, roman
Hadžem Hajdarević Arabeske od vode, poezija
Safet Pozder Snijeg u Damasku, roman
Predloženi romani – Snijeg u Damasku, Sjeme u očima i Udovičke zemlje – tematiziraju različita vremena zamršene bosanske povijesti: od Kadrićevog poniranja u burne godine neminovnog rastakanja srednjovjekovne bosanske države, preko stradanja i pokolja Bošnjaka istočne Bosne za vrijeme i poslije Prvog svjetskog rata kod Topalovića pa do Pozderovog rubnog doticanja našeg vremena uoči, za vrijeme i poslije agresije. Još u prethodnim djelima Kadrić se nametnuo nesvakidašnjim umijećem pripovijedanja, naslijeđenim i osnaženim tradicijom usmenoga pripovijedanja, ništa manje uvjerljivim zbog korištenja bogate faktografije bosanskoga srednjovjekovlja, za koju je trebalo uložiti puno istraživačkog truda i energije.
Topalović i Pozder, međutim, u svojim romanima akcenat pomjeraju sa povijesti kolektiva na sudbinu pojedinca, sa vidljivih na skrivene stvari i sile, koje, vođene voljom Onoga Koji upravlja našim životima, ispisuju nevjerovatne priče, satkane povremeno i od elemenata nadrealnog.
Almir Bašović se istraživačke pozicije profesora koji predaje dramu i teatar na univerzitetu ne odriče ni u svome dramskom pismu, propitujući do koje mjere se dramska forma može nositi sa elementima savremene (bošnjačke) tragedije i do koje mjere se, iz naše savremene pozicije, može i smije poigravati sa klasičnim obrascima komedije.
Iako je Hadžem Hajdarević već dugo na književnome obzorju, ne samo Bosne, već i šire, prevashodno kao pjesnik, sa zbirkom rubaija Arabeske od vode dobili smo, prema ocjeni ovoga žirija, nešto sasvim novo i neobično. Naime, radi se o rubaiji, pjesničkoj vrsti islamskog Orijenta, afirmisanoj u perzijskoj književnosti još prije osam stoljeća, reafirmisanoj Bašagićevim prepjevima Hajama prije jednog stoljeća i konačno usvojenoj i udobno smještenoj u bosanski kao svoj jezik pjesničkim umijećem Hadžema Hajdarevića.
